Gluhoća i zvuk života

Danas je jedan od onih dana kad se dešavaju proboji! Kada si jednostavno zahvalan i sve ti u životu ima smisla. Inspirirana člankom o problemu gluhoće, odlučila sam govoriti o onome o čemu pričam samo prijateljima i to ne svima . Kako ja živim s tim „problemom“ svaki dan. Ne zato da kukam i ističem se posebno, nego zato da možda motiviram nekog sa sličnim problemom ili pokažem kako osobni rast i razvoj nije luksuz i nešto eterično, već jedna vrlo konkretna potreba, pogotovo u današnje vrijeme.

Naime, imam 85% oštećenja sluha koje sam dobila na operaciji krajnika u mojoj četvrtoj godini. To je trauma koju sam rješavala godinama. To usamljeno, uplašeno dijete koje ne vidi izlaza i ima osjećaj da su ga svi na svijetu napustili, trebalo je puno pažnje i ljubavi. Živjela sam na selu i nikad nisam išla u posebne Suvagove škole, već na govorne i slušne vježbe tijekom ljetnih i zimskih praznika. Zbog toga se nisam nikad osjećala posebno, odnosno smatrala sam da mogu ostvariti sve što mogu i drugi ljudi koji nemaju taj problem. Da, bila sam ljuta što moram sjediti u prvoj klupi, jer je u zadnjoj uvijek bilo najzabavnije, da, bila sam ljuta jer sam morala posuđivati tuđe bilježnice i prepisivati iz njih ponovo jer nisam sve čula na satu. Ali ne, nikad nisam smatrala da nešto ne mogu ostvariti. Roditelji su me uvijek učili da se upornošću i radom može sve. I tako sam imala sve petice cijelu osnovnu školu. Kad je došlo pitanje upisa u srednju školu, morala sam ići na posebno ispitivanje u Suvag da li sam za to sposobna. Dok su se oni divili mojoj natprosječnoj inteligenciji ja nisam smatrala da je to išta posebno.Kad sam se upisala na studij matematike bez ikakvih problema, opet to nisam smatrala ničim posebnim. Ali sada smatram. Sada zahvaljujem. Zahvaljujem životu na tome što nisam sve čula jer sam očito bila vrlo osjetljivo dijete koje nije moglo podnijeti sve teludosti koje su se događale oko mene. Ovih dana sam imala intervju za radio a to me podsjetilo na moju veliku traumu. Naime, jako sam dobro pisala, i u osnovnoj školi sam pisala za novinarsku sekciju- imali smo svoj školski časopis . Moji intervjui su dobili nagrade na državnim takmičenjima i za nagradu sam trebala voditi radijsku emisiju. No profesorica koja je za to bila zadužena, nije dozvolila da ja vodim jer šuškam kad govorim i to se ne čuje lijepo na radiju.Zato je za mene ova moja radijska emisija toliko posebna! Jer bez obzira na šuškanje, gospođu novinarku je zanimalo što imam za reći! Ona smatra da je to važno za podijeliti! Zašto sviram gongove a ne čujem.

Rad s tim vibracijama mi je donio samopouzdanje i kreativnost. Uz sve ove radionice, seminare koje sam pohađala zadnjih dvadesetak godina, one su bile šlag na torti. Mijenjaju mi stanicu po stanicu i čiste te traume od nekad. Izvlače me na pozornicu, pred ljude, puno ljudi. Na početku je bio veliki strah. Što ću kad me nešto pitaju? Da li trebam asistenta? Kako ću kad bude mračno i nekom se nešto dogodi? Možda terapeutski posao nije posao za mene. Bolje da se držim svoje informatike, koliko god stresna bila. A onda sam otišla na seminar NLP-a i shvatila da sve te stvari u vezi komunikacije već odavno intuitivno znam. Promatranje tuđih lica, reakcija, govora tijela, usklađivanje s drugom osobom, pa to mi je ekspertiza! Kako bih drukčije znala odakle zvuk dolazi, tko govori? Mislim da je ta orijentacija ono što imaju sve životinje. Naravno da sam završila za NLP trenera, jer nisam više mogla čekati da podijelim sve to. Da kažem i malima (djeci kojoj dajem instrukcije iz matematike) i velikima klijentima da se može! Da imamo sve resurse. Samo se moramo prihvatiti takvi kakvi jesmo. Moramo živjeti i raditi to što vjerujemo. Biti sretni i dijeliti drugima sreću.

Onda ispunjavamo svoju svrhu.Onda to sve ima smisla. Zato na svojim radionicama želim prezentirati svoj život. Možda nekom pomogne isto to. Možda shvati da je njegov put drugačiji. Ali bitno je da NE SPAVA. Bitno je da se pita, jeli to što živim zaista mene usrećuje. Da li su to sve zaista moje misli, ili su to neka vjerovanja od tko zna kada. Strahovi i dalje dolaze. Ali puno kraće traju. Ne gubi se energija bezveze. Potrebna je jasnoća, energija i fokus na cilj, ljubav prema sebi i samo je nebo granica. Zaista!

Da li ste se kada zapitali kako bi bilo da sada nestane Google?

Da li ste se kada zapitali kako bi bilo da sada nestane Google? Zamislite, krenete na Internet, upišete pojam i odgovora nema! Bilo bi u najmanju ruku jako čudno, zar ne? Navikli smo na kontakt s tamo nekim serverom koji nam daje odgovore na sve moguće informacije što nam padnu na pamet.Pokušavate tako jedan dan za drugim, opet i opet, a odgovora nema. U početku bi vjerojatno bili frustrirani, ali nakon nekog vremena bi se pomirili sa sudbinom.

Usporedimo sebe s kompjuterom. Naš mozak je softver koji upravlja svim svjesnim operacijama. Onima koje omogućuju da svaki mjesec dobijemo plaću, da vozimo auto, peremo zube, kuhamo ručak itd. On pristupa određenim podacima zapisanim u stanicama našeg tijela odnosno hard disku. To je ograničeni skup informacija koje smo naslijedili od svojih roditelja i okoline u toku rasta i razvoja. Na osnovu uvjerenja koja imamo, naš program može proizvesti grešku ili raditi za nas na najbolji mogući način. Testna okolina za naš program je svaka životna situacija i svaki odnos. Npr. iritira nas neka osoba. Svjesnim promatranjem možemo uvidjeti koji crveni gumb je ta osoba pritisnula svojim ponašanjem. Kada se takva situacija prvi put dogodila i koji smo zaključak iz nje donijeli za svoj život? Na taj način možemo iscijeliti neki davno nastali konflikt sa majkom, sestrom, bratom, ocem ili nekom važnom osobom i ponavljanje takve situacije više neće biti potrebno. Iscjeljivanjem dijela po dijela našeg bića, odnosno dijela po dijela našeg tijela, čisti se naše energetsko polje i počinjemo stvarati sve moćnije vibracije i sve kvalitetniji život.

Kada uspostavimo kontakt sa svojim srcem, sa svojim Bićem, Višim ja dobivamo intuitivne odgovore. Uvijek znamo što je pravi put, kako se sada trebamo postaviti u danoj situaciji, koji ljudi nam odgovaraju a koji ne. Tada ste se spojili na Google! Sjetili smo se da postoji ta vječna, sveobuhvatna baza znanja i inspiracije. Sjetili smo se da nas život podržava u svakom trenutku i da nam pokazuje najbolji put ako smo se odlučili gledati.

Kako doći do sebe, to je vječno pitanje? Kako uspostaviti taj najvažniji zaboravljeni kontakt? U radu s klijentima uvijek počinjem sa zvukom. Tu ne treba ništa govoriti, zvuk radi ono što treba. Klijent dolazi u stanje potpune opuštenosti, u stanje bez vremena i misli. U stanje kada je sve u redu. To je idealna prilika za osvještavanje jer se klijent osjeća sigurno i zaštićeno. U individualnim razgovorima nakon terapije zvukom, primjenjujemo različite tehnike i alate svjesnog promatranja i življenja. Cilj je mentorirati klijenta na preuzimanju odgovornosti za svoj život.

U putovanju prema sebi je potrebno uspostaviti dobar balans između iscjeljivanja trauma i osvještavanja svojih resursa. Kao što nije dobro cijelo vrijeme analizirati koja nas uvjerenja ugrožavaju i što nam se loše dogodilo u djetinjstvu, tako nije dobro ni biti usmjeren samo na pozitivno mišljenje. Svakako je bolje biti usmjeren na svoje kvalitete, ali odabrati samo taj pristup je kao umotati loš poklon u predivan ukrasni papir i mašnu. Jedna od najbitnijih stvari je uspostavljanje kontakta sa sobom, sa svojim unutarnjim djetetom, koju klijenti ostvaruju u raznim praktičnim zadacima. Drugo je biti fokusiran na neki cilj u životu. Svi smo mi ovdje na planeti s nekim razlogom, nekom zadaćom. Ako nisi usmjeren na neki cilj, ne znaš niti kamo ideš. Kako uspješno postaviti i ostvariti cilj, pomažu tehnike neurolingvističkog programiranja, koje se zasnivaju na modeliranju uspješnih ljudi. Kako je netko ostvario nešto dobro? Kako se mijenjaju ograničavajuća uvjerenja? Kako uspješno komunicirati s poslovnim i privatnim partnerima? Kako upravljati svojim emocijama da bi smanjili stres i postigli vrhunske rezultate u poslu ili učenju? Kako prevladati anksioznost, depresiju, rastavu, otkaz, — ? Sve su to bitna pitanja koja rješavamo zajedničkim radom.

Kombinacija različitih pristupa daje pravo rješenje – terapija zvukom balansira organizam i podiže nivo energije, pravilno postavljanje cilja fokusira nas na ono što želimo. Na putu ka njegovom ostvarenju rekreiramo sebe tako da mijenjamo programe koji nam više ne trebaju i postavljamo programske naredbi koje ostvaruju rezultat. Učimo kako prihvatiti i voljeti sebe, da bi na taj način bili ljubav i davali ljubav svima oko sebe.

Ljubav pod maskama

Počinje veljača, mjesec maškara i ljubavi. Zanimljivo, mogli bi pomisliti da se ljubav izmjenjuje pod maskama 🙂 Među morem reklama za najbolji provod za Valentinovo, pročitam danas, svaki treći brak u Hrvatskoj završava razvodom! Čemu je to razlog? Kriza? A možda kriza upravo diže one stvarne probleme na površinu.

 

U intimnom odnosu je najveća prilika pogledati u kofere koje donosimo iz djetinjstva, u kolektivna uvjerenja u kojima smo uronjeni htjeli ne htjeli.

Pogledajmo okolinu u kojoj živimo, nismo daleko otišli od vremena Sulejmana, koji se sada vrti na našim malim ekranima, samo što harem sada nije u jednoj zgradi već je raspoređen po lokacijama. Ako želimo biti malo moderniji onda glumimo Charlieja iz Dva i pol muškarca, naizgled frajera a u biti nezrelog djeteta koji zbog neriješenih problema s majkom nije sposoban uopće ući u intiman odnos. Ili imamo tatine princeze, koje traže da ih netko udomi, po mogućnosti da ne moraju raditi čitav život, ali uvijek imaju financijsku potporu za bezbrojna shopingiranja, plastične operacije, putovanja i sl. Ako je priča tradicionalnija, možemo promatrati plastični prikaz obiteljskih štafeta koje su Marie i Frank predali Raymondu i Robertu u komediji Svi vole Raymonda.

Što se događa oko nas .. brak postaje institucija i sve češća tema viceva. Ako partneri nisu pristali na ortački odnos gdje je jeftinije plaćati troškove života, definitivno dolazi do razvoda. Čast sretnim iznimkama.

Spominje se da su glavni razlozi za razvod u Hrvatskoj nemogućnost zajedničkog života, nepomirljivi interesi, nespremnost na kompromis, nespremnost na uvažavanje tuđih potreba te još uvijek jako izražena podjela poslova. Zlostavljanje, alkohol i nevjera su tek poslije njih.

Što nam to govori, najveći problem je nestajanje komunikacije između partnera, poopćava se, briše, iskrivljava, nema istinskog slušanja što govori onaj drugi..zbog čega je to tako?

Partnerski odnos je najbolje zrcaljenje nas samih. Nakon što smo jedva preživjeli roditeljsku ljubav jedva čekamo naći nekog tko će nas konačno voljeti, konačno dati svu tu željenu pažnju, to prihvaćanje nas samih baš takvi kakvi jesmo. I nalazimo baš one koji nam to pružaju, svaki skup, da se izrazim matematički, nađe svoj presjek u drugom skupu. U početku sve krene prekrasno, zaljubljeni smo, davanje i primanje samo teče. I sve bude donekle u redu, dok postoje zajednički ciljevi koji omogućavaju funkcioniranje zajednice i zadovoljavanje društvene a i neke naše osobne dječje slike kako bi sve to trebalo izgledati. Kupujemo prvi auto, stan, dijete je na putu, eventualne razmirice se pometu pod tepih. Sve je prekrasno.. A onda više nema toliko toga vanjskog što moramo zadovoljiti, nema više ciljeva koje moramo ostvariti, osim da živimo.  Ogledala nikad ništa ne skrivaju. I malo pomalo, dolazi vrijeme kad počnemo uviđati što nam to druga osoba zrcali. Kao da smo ušli u odnos u zamjenu za vlastito odrastanje. Uviđamo kako smo prenijeli odnose iz vlastite obitelji, kako je kome namijenjeno da nauči u ovoj životnoj školi, napravili smo „copy-paste“ našeg najvažnijeg odnosa – majka-sin, otac-kćer, brat – sestra, ili u slučaju da smo morali prerano odrasti dijete – dijete. Imamo maškare i u našem odnosu, igramo uloge prema potrebi, odnosno igre ega. Ulazimo u igre žrtve, kontrolora, samooptuživanja, optuživanja, simbiotskog odnosa gdje nijedan niti drugi nema priliku odrasti …

Postoje odnosi gdje žene preuzimaju četiri kuta kuće što ih užasno unesrećuje, ne zbog toliko obaveza nego što se gube u tome tko su. Gubi se mekoća, predanost, nježnost, njihove osnovne karakteristike. Današnji muškarac se gubi, ne zna gdje je sada njegovo mjesto.

Ima li spasa u svemu tome. Naravno. Što bi bilo kada bi preuzeli odgovornost za svoje odrastanje?

Ništa vanjsko nas ne može ispuniti ako te rupe ne ispunimo sami, tj ako ne zavolimo sami sebe. Pet kvaliteta ljubavi su pozornost, prihvaćanje, nježnost, poštovanje, dopuštanje.Tek kada duhovnost, odnosno samorazvoj postavimo kao cilj našeg odnosa, on ima šanse da uspije.

Veliki mistik Osho kaže: „Ne samo da se ti možeš kroz ženu utemeljiti, već kroz nju možeš i stići do Boga. Žena, je samo – vrata, i muškarac je isto tako prolaz. Muškarac i žena su vrata do Boga. Žudnja za ljubavlju je i žudnja za božanskim. Ti to možeš shvatiti, a i ne moraš, ali tvoja žudnja za ljubavlju će stvarno dokazati postojanje božanskog.“

Mentalni detox

Proljeće je vrijeme buđenja prirode i svekolikih promjena. Putujući ovih dana diljem Hrvatske, promatrala sam prirodu oko sebe i veselila se svakom novom cvijetu, propupalom grmu. Priroda jednostavno ne stoji, ona nema aparat u glavi kao čovjek da razmišlja hoće li promjenu napraviti danas ili za deset dana.

Poljoprivrednici su izašli na polja. Priprema se zemlja i sadi se sjemenje koje će proklijati u pravu biljku. Najbitnija stavka je priprema za sadnju.  Pravilnom obradom tla, gnojidbom i njegom mogu se postići zadovoljavajući rezultati.

I mi smo svoji vlastiti poljoprivrednici.  Priroda nam je divno ogledalo što trebamo činiti. Ovo vrijeme nas podržava u našem vlastitom buđenju i promjeni unutar nas samih.

 

Još je mjesec dana do Uskrsa i mnogi su se posvetili čišćenju stanova, postu, detoksikaciji tijela. A što je s našim umom? Kako je unutra tako je i vani, da li čistimo sebe iznutra? Bez povremene detoksikacije uma, sa starim ograničavajućim uvjerenjima, ne može se desiti nešto novo u životu. Ne možemo krenuti naprijed. Potrebna je temeljita revizija poslovnih i privatnih odnosa, sagledavanja svakog od njih što nam pruža.  Taj proces nije jednostavan, često dosta toga pospremimo pod tepih jer nas je strah promjene, strah od nepoznatog. No dok ne napravimo inventuru starog, ne može doći novo.

Naše vlastito promatranje i pospremanje vrlo je slično pospremanju našeg životnog prostora.

Čišćenje auta neki dan me podsjetilo na tu činjenicu. Oslobodila sam se nekih starih stvari koje su bile u pretincima i koje su „kao potrebne“, stari cd-ovi , papirići, čak i slike.  Kao da sam dobila novi auto!

Neka vam sljedeća analogija posluži kao meditativna vježba čišćenja vlastitog uma. Zamislite vaš um kao ormar. Kako bi htjeli da on izgleda?

Zadatak je da odložimo zimsku garderobu i pripremimo ljetnu.

Naš ormar ima jako puno pretinaca i stvari koje se moraju presložiti. Dođimo ispred našeg ormara i primimo se posla. Prva stvar koja će se vjerojatno dogoditi je da ćemo sjesti ispred njega ne znajući od kuda bi počeli. Pojavit će se otpor i um će nam reći da je najbolje da odustanemo, da ćemo to sutra. Pustimo si neku ugodnu glazbu. Duboko udahnimo nekoliko puta i obećajmo sami sebi da si nećemo zadavati prevelike zadatke.

Počnimo npr sa majicama. Da li nam odgovaraju stare ljetne majice? Kako smo sada s njima? Nekoć prekrasna majica, u koju smo bili zaljubljeni, više nam ne stoji dobro. Prisjetimo se koliko nam je puta bilo teško riješiti se starog odjevnog predmeta, samo zato što nam je nekad dobro stajao.  Bez obzira na sadašnje modne trendove, upitajmo se da li je ta majica odradila svoju svrhu ili nas još veseli obući ju? Kako se vidimo u njoj? Da li nam odgovara uz ostalu garderobu?

Kako ju osjećamo? Što se promijenilo u odnosu na prošlu godinu? Koja nam sjećanja naviru? Da li kad ju obučemo, krećemo puni poleta u dan ili nas nešto vuče prema dole? Dopustimo da nas prožmu osjećaji i da ih otpustimo.

Ako smo odlučili da je odbacimo, zahvalimo se trenucima koje smo proveli u toj majici i lekcijama koje smo naučili. Ako nam ta majica još uvijek dobro stoji, i osjećamo se ugodno u njoj, lijepa nam je kada se vidimo u ogledalu, s ljubavlju je uredno pospremimo u ormar.

I tako komad po komad odjevnih predmeta iznosimo na svjetlo dana i ponovimo proces. Čitavo smo vrijeme opušteni i puni povjerenja da ćemo donijeti pravu odluku.

Nakon što smo završili pospremanje, pohvalimo sami sebe za obavljeni posao i ostanimo sjediti u tišini. Neka nas svakim udahom obuzme nova energija. Mi smo spremni za nove životne izazove, napravili smo svoju mentalnu detoksikaciju.

 

Neka nam ovo „pospremanje ormara“ postane redovita praksa. Svaki dan se vježbajmo postati promatrači vlastitih pretinaca u svojoj glavi. Pogledajmo što to trebamo otpustiti a što nam je korisno za nositi dalje u životu.

Nevezivanje nas oslobađa i daje prostor za novo. Samo naša vlastita promjena može donijeti promjene u naš život. Kada odbacimo zastarjele predmete, misli, emocije, tada se može uživati u novom, događa se deidentifikacija, odbacuju se slojevi ega, povezujemo se sa sobom unutra, postajemo fleksibilniji prema životu i sposobni smo odgovoriti a ne reagirati na situaciju  koja nam se upravo dešava.