Kada razmišljam o svom djetinjstvu najljepši trenuci kojih se sjećam povezani su uz muziku i pjesmu.
Tada se okupljala cijela obitelj sa svih strana svijeta, zaboravljale su se sve teškoće, bilo je bitno da smo zajedno.
Ta navika je ostala i dalje, često sam govorila da sam kao berači pamuka nekada, pjesmom liječim tugu. Voljela sam okupljati ljude oko sebe, što nas je više to bolje. Ako bi još netko iz društva znao nešto svirati, predivno!
S vremenom mi je sluh sve više odlazio i ja sam bila sve nesretnija, jer se sve više zvukova iz moje okoline gubilo. Nisam mogla odmah prepoznati da li je pjesma na engleskom ili na hrvatskom. Sve se miješalo. Jedne godine više nisam čula cvrčke, druge godine ptičice u proljeće.. Razgovor na mobitel postajao je sve teži.. Kada bih skinula slušne aparate, počinjala je apsolutna tišina. S druge strane u firmi u kojoj sam radila, stalno bi me utišavali, govorili da sam preglasna, čak i kad sam se smijala. Krivila sam život, smatrala da je nepravedan prema meni. Osjećala sam gušenje moje energije, kao da sam previše. Kada bih objašnjavala da nemam osjećaj kada sam preglasna/pretiha, nisu me „čuli“. Kao da vrištim iz punih pluća gomili ljudi, a glas ne izlazi van.
Dok jednog dana nisam čula gong. Tada sam znala što mi je nedostajalo. Prvi zvuk, odnosno prva vibracija, odvela me kući, meni unutra. Shvatila sam riječi svog učitelja koja je moja prednost, čime treba slušati, ne ušima već srcem. A isto tako, kao da je jedno drugo srce mene čulo.
Osjećala sam se kao da sam u bazenu zvuka. Na vrlo jednostavan i lagan način dobila sam jaku energetsku podršku koja je čistila moje stanice od svih mojih tuga, boli, nevolja,.. Svakim udarcem u gong, vraćala se moja moć. Kao da je s druge strane postojao netko.. Netko tko podsjeća na moju unutarnju snagu. Povećavala se moja kreativnost, odjednom je stizalo more ideja o tome što bih željela raditi i kako bih željela živjeti. Počela sam to i ostvarivati.
Paralelno osvještavala sam svoje sabotirajuće misli i strahove zbog kojih nisam ostvarivala neke svoje želje, koje sam uz pomoć zvuka otpuštala iz svojih stanica. Otpuštala sam i sjećanja na minule operacije, na traume i povrede koje sam držala u svom tijelu.
Što se više tijelo energetski čistilo, a isto tako i um od negativnih misli to su se moja tadašnja situacija i ljudi oko mene mijenjali. Bilo je sve manje onih koji me ne podržavaju na mom putu, neki novi ljudi su dolazili u moj život, počela sam raditi stvari koje nisam ni sanjala da mogu.
Kad čitam nevjerojatne priče drugih ljudi, moja priča mi se čini sasvim normalna. Zašto netko s oštećenim sluhom ne bi svirao gong, zašto ne bi vodio radionice? Ne čini mi se to kao nikakvo čudo, čini mi se samo kao potvrda pretpostavke da ako netko nešto može, svatko to može.
Kad sviram kupke, osjećam kako svi mi sudjelujemo u sviranju, kupka je svaki put drugačija, jer sudjeluju i drugi ljudi sa svojim energijama, svi mi sviramo zajedno, stvaramo zajedničko energetsko polje.
A to polje, postoji i u životu samom, svatko od nas ga stvara, hoće li biti svijetlo ili tamno ovisi o nama samima, zar ne?