Danas je jedan od onih dana kad se dešavaju proboji! Kada si jednostavno zahvalan i sve ti u životu ima smisla. Inspirirana člankom o problemu gluhoće, odlučila sam govoriti o onome o čemu pričam samo prijateljima i to ne svima . Kako ja živim s tim „problemom“ svaki dan. Ne zato da kukam i ističem se posebno, nego zato da možda motiviram nekog sa sličnim problemom ili pokažem kako osobni rast i razvoj nije luksuz i nešto eterično, već jedna vrlo konkretna potreba, pogotovo u današnje vrijeme.
Naime, imam 85% oštećenja sluha koje sam dobila na operaciji krajnika u mojoj četvrtoj godini. To je trauma koju sam rješavala godinama. To usamljeno, uplašeno dijete koje ne vidi izlaza i ima osjećaj da su ga svi na svijetu napustili, trebalo je puno pažnje i ljubavi. Živjela sam na selu i nikad nisam išla u posebne Suvagove škole, već na govorne i slušne vježbe tijekom ljetnih i zimskih praznika. Zbog toga se nisam nikad osjećala posebno, odnosno smatrala sam da mogu ostvariti sve što mogu i drugi ljudi koji nemaju taj problem. Da, bila sam ljuta što moram sjediti u prvoj klupi, jer je u zadnjoj uvijek bilo najzabavnije, da, bila sam ljuta jer sam morala posuđivati tuđe bilježnice i prepisivati iz njih ponovo jer nisam sve čula na satu. Ali ne, nikad nisam smatrala da nešto ne mogu ostvariti. Roditelji su me uvijek učili da se upornošću i radom može sve. I tako sam imala sve petice cijelu osnovnu školu. Kad je došlo pitanje upisa u srednju školu, morala sam ići na posebno ispitivanje u Suvag da li sam za to sposobna. Dok su se oni divili mojoj natprosječnoj inteligenciji ja nisam smatrala da je to išta posebno.Kad sam se upisala na studij matematike bez ikakvih problema, opet to nisam smatrala ničim posebnim. Ali sada smatram. Sada zahvaljujem. Zahvaljujem životu na tome što nisam sve čula jer sam očito bila vrlo osjetljivo dijete koje nije moglo podnijeti sve teludosti koje su se događale oko mene. Ovih dana sam imala intervju za radio a to me podsjetilo na moju veliku traumu. Naime, jako sam dobro pisala, i u osnovnoj školi sam pisala za novinarsku sekciju- imali smo svoj školski časopis . Moji intervjui su dobili nagrade na državnim takmičenjima i za nagradu sam trebala voditi radijsku emisiju. No profesorica koja je za to bila zadužena, nije dozvolila da ja vodim jer šuškam kad govorim i to se ne čuje lijepo na radiju.Zato je za mene ova moja radijska emisija toliko posebna! Jer bez obzira na šuškanje, gospođu novinarku je zanimalo što imam za reći! Ona smatra da je to važno za podijeliti! Zašto sviram gongove a ne čujem.
Rad s tim vibracijama mi je donio samopouzdanje i kreativnost. Uz sve ove radionice, seminare koje sam pohađala zadnjih dvadesetak godina, one su bile šlag na torti. Mijenjaju mi stanicu po stanicu i čiste te traume od nekad. Izvlače me na pozornicu, pred ljude, puno ljudi. Na početku je bio veliki strah. Što ću kad me nešto pitaju? Da li trebam asistenta? Kako ću kad bude mračno i nekom se nešto dogodi? Možda terapeutski posao nije posao za mene. Bolje da se držim svoje informatike, koliko god stresna bila. A onda sam otišla na seminar NLP-a i shvatila da sve te stvari u vezi komunikacije već odavno intuitivno znam. Promatranje tuđih lica, reakcija, govora tijela, usklađivanje s drugom osobom, pa to mi je ekspertiza! Kako bih drukčije znala odakle zvuk dolazi, tko govori? Mislim da je ta orijentacija ono što imaju sve životinje. Naravno da sam završila za NLP trenera, jer nisam više mogla čekati da podijelim sve to. Da kažem i malima (djeci kojoj dajem instrukcije iz matematike) i velikima klijentima da se može! Da imamo sve resurse. Samo se moramo prihvatiti takvi kakvi jesmo. Moramo živjeti i raditi to što vjerujemo. Biti sretni i dijeliti drugima sreću.
Onda ispunjavamo svoju svrhu.Onda to sve ima smisla. Zato na svojim radionicama želim prezentirati svoj život. Možda nekom pomogne isto to. Možda shvati da je njegov put drugačiji. Ali bitno je da NE SPAVA. Bitno je da se pita, jeli to što živim zaista mene usrećuje. Da li su to sve zaista moje misli, ili su to neka vjerovanja od tko zna kada. Strahovi i dalje dolaze. Ali puno kraće traju. Ne gubi se energija bezveze. Potrebna je jasnoća, energija i fokus na cilj, ljubav prema sebi i samo je nebo granica. Zaista!