Počinje veljača, mjesec maškara i ljubavi. Zanimljivo, mogli bi pomisliti da se ljubav izmjenjuje pod maskama 🙂 Među morem reklama za najbolji provod za Valentinovo, pročitam danas, svaki treći brak u Hrvatskoj završava razvodom! Čemu je to razlog? Kriza? A možda kriza upravo diže one stvarne probleme na površinu.
U intimnom odnosu je najveća prilika pogledati u kofere koje donosimo iz djetinjstva, u kolektivna uvjerenja u kojima smo uronjeni htjeli ne htjeli.
Pogledajmo okolinu u kojoj živimo, nismo daleko otišli od vremena Sulejmana, koji se sada vrti na našim malim ekranima, samo što harem sada nije u jednoj zgradi već je raspoređen po lokacijama. Ako želimo biti malo moderniji onda glumimo Charlieja iz Dva i pol muškarca, naizgled frajera a u biti nezrelog djeteta koji zbog neriješenih problema s majkom nije sposoban uopće ući u intiman odnos. Ili imamo tatine princeze, koje traže da ih netko udomi, po mogućnosti da ne moraju raditi čitav život, ali uvijek imaju financijsku potporu za bezbrojna shopingiranja, plastične operacije, putovanja i sl. Ako je priča tradicionalnija, možemo promatrati plastični prikaz obiteljskih štafeta koje su Marie i Frank predali Raymondu i Robertu u komediji Svi vole Raymonda.
Što se događa oko nas .. brak postaje institucija i sve češća tema viceva. Ako partneri nisu pristali na ortački odnos gdje je jeftinije plaćati troškove života, definitivno dolazi do razvoda. Čast sretnim iznimkama.
Spominje se da su glavni razlozi za razvod u Hrvatskoj nemogućnost zajedničkog života, nepomirljivi interesi, nespremnost na kompromis, nespremnost na uvažavanje tuđih potreba te još uvijek jako izražena podjela poslova. Zlostavljanje, alkohol i nevjera su tek poslije njih.
Što nam to govori, najveći problem je nestajanje komunikacije između partnera, poopćava se, briše, iskrivljava, nema istinskog slušanja što govori onaj drugi..zbog čega je to tako?
Partnerski odnos je najbolje zrcaljenje nas samih. Nakon što smo jedva preživjeli roditeljsku ljubav jedva čekamo naći nekog tko će nas konačno voljeti, konačno dati svu tu željenu pažnju, to prihvaćanje nas samih baš takvi kakvi jesmo. I nalazimo baš one koji nam to pružaju, svaki skup, da se izrazim matematički, nađe svoj presjek u drugom skupu. U početku sve krene prekrasno, zaljubljeni smo, davanje i primanje samo teče. I sve bude donekle u redu, dok postoje zajednički ciljevi koji omogućavaju funkcioniranje zajednice i zadovoljavanje društvene a i neke naše osobne dječje slike kako bi sve to trebalo izgledati. Kupujemo prvi auto, stan, dijete je na putu, eventualne razmirice se pometu pod tepih. Sve je prekrasno.. A onda više nema toliko toga vanjskog što moramo zadovoljiti, nema više ciljeva koje moramo ostvariti, osim da živimo. Ogledala nikad ništa ne skrivaju. I malo pomalo, dolazi vrijeme kad počnemo uviđati što nam to druga osoba zrcali. Kao da smo ušli u odnos u zamjenu za vlastito odrastanje. Uviđamo kako smo prenijeli odnose iz vlastite obitelji, kako je kome namijenjeno da nauči u ovoj životnoj školi, napravili smo „copy-paste“ našeg najvažnijeg odnosa – majka-sin, otac-kćer, brat – sestra, ili u slučaju da smo morali prerano odrasti dijete – dijete. Imamo maškare i u našem odnosu, igramo uloge prema potrebi, odnosno igre ega. Ulazimo u igre žrtve, kontrolora, samooptuživanja, optuživanja, simbiotskog odnosa gdje nijedan niti drugi nema priliku odrasti …
Postoje odnosi gdje žene preuzimaju četiri kuta kuće što ih užasno unesrećuje, ne zbog toliko obaveza nego što se gube u tome tko su. Gubi se mekoća, predanost, nježnost, njihove osnovne karakteristike. Današnji muškarac se gubi, ne zna gdje je sada njegovo mjesto.
Ima li spasa u svemu tome. Naravno. Što bi bilo kada bi preuzeli odgovornost za svoje odrastanje?
Ništa vanjsko nas ne može ispuniti ako te rupe ne ispunimo sami, tj ako ne zavolimo sami sebe. Pet kvaliteta ljubavi su pozornost, prihvaćanje, nježnost, poštovanje, dopuštanje.Tek kada duhovnost, odnosno samorazvoj postavimo kao cilj našeg odnosa, on ima šanse da uspije.
Veliki mistik Osho kaže: „Ne samo da se ti možeš kroz ženu utemeljiti, već kroz nju možeš i stići do Boga. Žena, je samo – vrata, i muškarac je isto tako prolaz. Muškarac i žena su vrata do Boga. Žudnja za ljubavlju je i žudnja za božanskim. Ti to možeš shvatiti, a i ne moraš, ali tvoja žudnja za ljubavlju će stvarno dokazati postojanje božanskog.“