Smetlar ili bogataš

Od ranog djetinjstva, tako reći otkad sam počela malo doživljavati svijet oko sebe, slušala sam priče kako nema novaca i kako je teško. U toj neimaštini gradile su se kuće i mijenjala auta, staro za novo, kako je to nekad bilo i nije mi nikako bilo jasno kako se  to sve izgradilo i kupilo. Da, bili su tu neki redovi za kavu i štednja struje, ali sve u svemu bilo je za hranu, za „escajge“ i „špajc servise“. Kada je završio rat, opet je bilo teško, plaće su bile mizerne.. Oni koji su imali, govorili su, sad imamo ali tko zna što će biti za koji dan, jer podrazumijeva se da će poći po zlu.. Sada kada sam odrasla slušam opet istu priču, kriza je i nema se, ne znamo kako ćemo preživjeti. Kada bi krediti bili barem kao nekad za vrijeme socijalizma kada su se zadnje rate plaćale koliko i kutija cigareta! Čekaj malo, jesam li ja onda KRIVO čula, pa tada je bilo TEŠKO!

I uvijek je teško i ne može se.. Jedva dišemo. Na globalnom nivou svako malo  izlaze prljavštine iz ekonomskih i političkih sfera,  ma ja se zaista pitam tko to upravlja našim glavama.

Tisuću puta u životu mi se potvrdilo kad vjerujem da ne mogu i nemam, zaista se to i manifestira. Ali isto tako i obratno, kada vjerujem da mogu, to se i desi. Ako je tako teško živjeti, u čemu je uopće smisao života?! To me podsjeća na priču o smetlaru i poduzetniku. Jedne večeri, kako kaže priča, piju poduzetnik i skupljač smeća. Kako to obično biva,  počeli su pričati svoje životne priče i, naravno, poduzetnika je zanimalo kako smetlar živi. U priči otkrije kako smetlari imaju svatko svoje područje djelovanja, svoj teritorij, svoje kante iz kojih izabiru predmete koji donekle valjaju. I poduzetnik se sjeti jednog svog prijatelja koji traži čuvara zgrade i nudi za obavljanje posla stan i hranu te isto ispriča smetlaru. Umjesto da se zahvali na ponuđenoj prilici, smetlar se naljuti i kaže: „Nosi se kvragu ti i tvoje priče, samo želiš da zauzmeš moju kantu!“

Kada pogledam onu drugu stranu, priče milijunaša, nijedan od njih nije uspio odmah, svi su imali nekoliko pokušaja i čak bankrota i jedino što im je pomoglo je upornost, hrabrost i povjerenje u sebe.

A što kaže fizika, definicija iz osnovne škole: „Energija ne nestaje, ona se samo transformira iz jednog oblika u drugi.“ Kako onda nema novaca? Svaki zaposlenik za svoju kreativnu energiju dobiva financijsku, a zatim tom financijskom energijom plaća usluge, hranu i sl. Znači, kružni tok postoji. Pitamo li bogataše kako razmišljaju o novcu, kažu da uopće nemaju pitanja, znaju da će uvijek doći, oni se bave stvaranjem i trošenjem. Dozvoljavaju kružni tok, kao kružni tok vode u prirodi, malo je u oblacima, malo je pod zemljom pa je ne vidimo, malo je u oceanu ili rijekama, ali vjerujemo da voda postoji, da je tu. Zašto ne vjerujemo da novac postoji? Jesmo li krivi što pijemo vodu? Zašto smo onda krivi što trošimo novac.?

Kao da nesto ne „štima“.. Logično zaključivanje daje implikaciju da mi sami sebi svojim mislima blokiramo pritjecanje novaca. Potreba za novcem generira još više potrebe, misli da novaca nema, čini da ih stvarno nema. Generira se strah, nevjerica u samog sebe i problemi postaju veći od nas. Umjesto da preuzimamo krivnju što nam je novac potreban za ostvarenje različitih želja i potreba, preuzmimo odgovornost za njegovo kreiranje! Kako kaže majstor Miyagi u filmu Karate Kid: „Smiješ izgubiti od protivnika ali ne i od straha!“

Za vrijeme terapije zvukom, svojim klijentima kažem da postave namjeru ili cilj te zvučne kupke ili masaže. Zajedno svjedočimo njihovom ostvarivanju.

Hoćemo li ostvarivati misli smetlara ili bogataša? Hoćemo li pomicati svoje granice i povjerovati u snagu svoje kreativne energije i u to da smo mi ti koji možemo kreirati svoj život u obilju? Mi smo ti koji donosimo odluke. Mi smo ti koji možemo biti usmjereni na rješenja a ne na probleme.

Slušajmo srcem

Kada razmišljam o svom djetinjstvu najljepši trenuci kojih se sjećam povezani su uz muziku i pjesmu.

Tada se okupljala cijela obitelj sa svih strana svijeta, zaboravljale su se sve teškoće, bilo je bitno da smo zajedno.

Ta navika je ostala i dalje, često sam govorila da sam kao berači pamuka nekada, pjesmom liječim tugu. Voljela sam okupljati ljude oko sebe, što nas je više to bolje. Ako bi još netko iz društva znao nešto svirati, predivno!

S vremenom mi je sluh sve više odlazio i ja sam bila sve nesretnija, jer se sve više zvukova iz moje okoline gubilo. Nisam mogla odmah prepoznati da li je pjesma na engleskom ili na hrvatskom. Sve se miješalo. Jedne godine više nisam čula cvrčke, druge godine ptičice u proljeće.. Razgovor na mobitel postajao je sve teži.. Kada bih skinula slušne aparate, počinjala je apsolutna tišina. S druge strane u firmi u kojoj sam radila, stalno bi me utišavali, govorili da sam preglasna, čak i kad sam se smijala. Krivila sam život, smatrala da je nepravedan prema meni. Osjećala sam gušenje moje energije, kao da sam previše. Kada bih objašnjavala da nemam osjećaj kada sam preglasna/pretiha, nisu me „čuli“. Kao da vrištim iz punih pluća gomili ljudi, a glas ne izlazi van.

Dok jednog dana nisam čula gong. Tada sam znala što mi je nedostajalo. Prvi zvuk, odnosno prva vibracija, odvela me kući, meni unutra. Shvatila sam riječi svog učitelja koja je moja prednost, čime treba slušati, ne ušima već srcem. A isto tako, kao da je jedno drugo srce mene čulo.

Osjećala sam se kao da sam u bazenu zvuka. Na vrlo jednostavan i lagan način dobila sam jaku energetsku podršku koja je čistila moje stanice od svih mojih tuga, boli, nevolja,.. Svakim udarcem u gong, vraćala se moja moć. Kao da je s druge strane postojao netko.. Netko tko podsjeća na moju unutarnju snagu. Povećavala se moja kreativnost, odjednom je stizalo more ideja o tome što bih željela raditi i kako bih željela živjeti. Počela sam to i ostvarivati.

Paralelno osvještavala sam svoje sabotirajuće misli i strahove zbog kojih nisam ostvarivala neke svoje želje, koje sam uz pomoć zvuka otpuštala iz svojih stanica. Otpuštala sam i sjećanja na minule operacije, na traume i povrede koje sam držala u svom tijelu.

Što se više tijelo energetski čistilo, a isto tako i um od negativnih misli to su se moja tadašnja situacija i ljudi oko mene mijenjali. Bilo je sve manje onih koji me ne podržavaju na mom putu, neki novi ljudi su dolazili u moj život, počela sam raditi stvari koje nisam ni sanjala da mogu.

Kad čitam nevjerojatne priče drugih ljudi, moja priča mi se čini sasvim normalna. Zašto netko s oštećenim sluhom ne bi svirao gong, zašto ne bi vodio radionice? Ne čini mi se to kao nikakvo čudo, čini mi se samo kao potvrda pretpostavke da ako netko nešto može, svatko to može.

Kad sviram kupke, osjećam kako svi mi sudjelujemo u sviranju, kupka je svaki put drugačija, jer sudjeluju i drugi ljudi sa svojim energijama, svi mi sviramo zajedno, stvaramo zajedničko energetsko polje.

A to polje, postoji i u životu samom, svatko od nas ga stvara, hoće li biti svijetlo ili tamno ovisi o nama samima, zar ne?

Kreacija zvukom

Sjećam se, prije par godina , na gong kupku je došla Irena. Odmah sam ju zamijetila, zgodna žena, vrlo sređena, ugodnog glasa, uredno posložena, baš sve na svom mjestu. Odjeća skladnih boja, ništa previše istaknuto, elegantno, prava dama.

Nakon kupke me je došla nešto nasamo pitati pa sam joj prezentirala kako izgleda individualna terapija –Peter Hess zvučna masaža. Tada je krenulo. Odjednom suze klize jedna za drugom. Irena se beskrajno čudila kako se to dogodilo, jer ona od svog djetinjstva nije plakala. Ispričavala se što mi oduzima vrijeme a ja sam joj rekla da ne brine, da je to sve jako dobro i da pusti van sve što je godinama potiskivala u sebi jer zvuk pomaže da izađe na površinu ono što nije u skladu s nama. Irena je bila žena iz obitelji s puno djece, potpuno zanemarivana od strane oca jer je bila jedna od mlađe djece u obitelji. Osnovna misija joj je bila da se pobrine da svi budu dobro, jer je jedino tada ona mogla biti dobro, odnosno u miru sa sobom.

Počela je redovito dolaziti na gong kupke, i bilo joj je svaki put odlično i inspirativno osim ako bih upotrijebila instrument koji imitira zvuk morskih valova. Taj zvuk joj nikako nije odgovarao. Pozvala sam je na individualnu terapiju, gdje smo otkrile razlog zašto ne voli taj zvuk. „ Ne talasaj“ je bila njena životna parola. Živjela je u nezadovoljavajućem braku gdje ju suprug uopće nije doživljavao kao osobu a kamoli pitao za njene želje, osjećala se nerealizirano u pogledu posla, a sve je to trpila radi uvjerenja da ne zaslužuje bolje, da je brak svetinja, da djeca moraju imati oca itd. Došla je nekoliko puta na savjetovanje i individualne terapije zvukom gdje smo radile na njenim traumama iz djetinjstva, na rješavanju uvjerenja koja je pokupila putem a nije ih revidirala. Dogodila se prekrasna transformacija!

Irena je odlučila prekinuti nezadovoljavajući odnos iako joj je on značio neku vrstu financijske sigurnosti, odlučila se zauzeti za sebe u svim odnosima gdje to prije nije mogla. Promijenila se njena energija, počela je blistati, postala je čvršća i sigurnija. Čudila se da su se nakon razvoda sve stvari počele slagati same od sebe. Počela je raditi i dodatni posao, na kom ju neizmjerno cijene, ali najvažnije od svega, počela se svaki dan pitati- što Irena želi, kako ona može biti sretna!

Prepoznajete li i Vi u sebi komadić Irene? Želite li napraviti promjenu u nekom dijelu svog života? Ili ste bez energije i pomalo depresivni? Osjećate li da Vam treba podrška za korak naprijed?

Ukoliko da, javite se na kontakt i rezervirajte svoj termin.

Kako volimo?

Partnerski odnosi su neiscrpna i gotovo svima najzanimljivija tema. Oko nje se vrte različiti spletovi emocija, razmišljanja i stavova. Postoje razne radionice i seminari, ispisane knjige, ali kao da to još uvijek nije dovoljno. I neće biti! Sve dok ne preuzmemo odgovornost za svoj život, za samog sebe i ne napravimo reviziju svojih davno stečenih stavova o ljubavi.

Gledajući brak svojih roditelja i brakove u bližoj okolini, dijete slika svoju sliku. Ono već tada slaže boje i pejzaže i bira okvir u kojem će ta slika visjeti na zidu. Radi se popis osobina idealnog partnera i čitav je pogled usmjeren na van, na onog drugog. Naravno, podrazumijeva se da i onaj drugi ima takvu istu sliku ljubavi, pa iz toga dolaze najčešći nesporazumi u odnosima.

Znanstvena istraživanja na tu temu pokazala su da dijete do svoje desete godine već odabire sliku svog idealnog partnerskog odnosa čije su karakteristike grupirane u čak šest ljubavnih stilova (psiholog John Lee, 1973). Kao što komuniciramo na različite načine tako i volimo na različite načine. Nijedan nije bolji ni lošiji, oni su samo naša ekspresija u području zvanom ljubav. Kada radite svoju unutarnju reviziju, možda će Vam pomoći ta podjela i moći ćete lakše doći do ograničavajućih uvjerenja koja Vas muče i zbog kojih imate problema u odnosima.

Ovih šest ljubavnih stilova podijeljeno je na način da postoje tri primarna i tri sekundarna stila, odnosno sekundarni stilovi su izvedenice prva tri. Svim stilovima su nadjenute grčke imenice i dodijeljene boje pa je ova podjela nazvana i Boje ljubavi. Primarni stilovi su erosstorge i ludus.

  1. Eros – romantična strastvena ljubav na prvi pogled, često prikazivana u holivudskim filmovima i bajkama; vrlo brzo žele svakodnevni kontakt s partnerom, žele stvoriti seksualno i emotivno zadovoljstvo, žele podijeliti sve s partnerom i znati sve o partneru, žele fizički kontakt i bliskost, brak je nešto poput dugog medenog mjeseca, partner se idealizira pa zbog toga svaka njegova kritika proizvodi intenzivnu bol; prednost ovakve ljubavi je sentimentalnost a nedostatak život u svijetu mašte. Primjeri filmova koji prikazuju ovakvu vrstu ljubavi su Romeo i Julija, Titanic.
  2. Storge – obiteljska ljubav koja se gradi iz prijateljskog odnosa i sličnih interesa, vjerojatnost vrlo dugačke veze jer se bazira na uvjerenju da je prijateljstvo vječno i nerazrušivo dok partnerske veze to nisu; zahtijeva se odanost, odgovornost, dužnosti i prava, zasniva se na poštovanju, povjerenju i uznajamnom prijateljstvu, reakcija na kritiku partnera je konstruktivno rješavanje problema, ukoliko dođe do prekida dolazi do osjećaja gubitka i praznine iako prijateljstvo ponekad ostaje i nakon raspada veze.
  3. Ludus – ljubav je igra u kojoj se osvaja što je moguće više partnera, ponekad i u isto vrijeme (veze su često vrlo kratke), bitna je trenutna zabava i uzbuđenje i nema previše otvaranja kako bi se ostvarila prednost pred partnerom, izbjegavaju prečesto viđanje s partnerom, partner nije uključen u nikakve buduće životne planove, reakcija na kritiku partnera je ravnodušnost. Nakon prekida veze, partnera automatski zamjenjuju s novim. Postoji strah od bliskosti da ne bi došlo do prevelikog razočarenja. Ovaj stil smatra brak kao zamku a ima i veliku vjerojatnost nevjere ako su se ipak vezali u brak. U najekstremnijim slučajevima mogu biti ovisni o seksu. Primjer filma je How to Lose a Guy in 10 Days.

 

  1. Agape (Eros + Storge) – baziran je na nesebičnoj gotovo bezuvjetnoj ljubavi prema partneru; spremni su na podršku i rješavanje problema partnera, više vole davati nego primati, vjerni su, strpljivi i puni razumijevanja, čak do te mjere da mogu čekati da im se partner vrati nakon prekida, kritika partnera ih pobuđuje na promjenu ili kompromis; ukoliko se pređe u mučeničko zadržavanje veze, to postaje psihološki nezdravo, u svojoj pozitivnoj strani ovo je velikodušnost (što može izazvati osjećaj krivnje i nekompetencije kod partnera)
  2. Pragma (Ludus + Storge) – ljubav je dobro organiziran sistem, slično brakovima koji se zasnivaju na kraljevskom dvoru, vrlo realističan i praktičan odnos koji se bazira na ostvarivanju zajedničkih ciljeva što je i prednost ovog odnosa te osigurava njegovu dugovječnost, nedostatak je prelazak u trgovinu ili razmjenu. Primjer filma je Mr. & Mrs. Smith.
  3. Mania (Eros + Ludus) – „žrtvenička ljubav“ s glavnim karakteristikama opsesijom i posesivnošću, bazira se na konstantnoj želji za potvrdom vrijednosti od strane partnera, vječnoj žudnji za ljubavlju koja se ne može nikad potvrditi u mjeri u kojoj je to potrebno, prisutna je konstantna želja za pažnjom; zbog takvog uvjerenja dolazi do ovisničkog odnosa prema partneru i ljubomore, oni svog partnera „trebaju“ , partner je uvijek opisan u superlativima i u slučaju partnerove kritike reagiraju sa hiperosjetljivošću i defanzivnošću (nekad i nasiljem); ako dođe do prekida veze dolazi do instantnog osjećaja panike.

Ova teorija je poslužila u mnogim istraživanjima, pri čemu se došlo i do nekih zanimljivih rezultata. Studije sretno oženjenih parova u trajanju iznad 30 godina pokazuju erotičan stil ljubavi što je bilo iznenađujuće jer se to smatra tipom ljubavi koja se događa u studentskoj dobi. No očito se radi o mješavini prijateljske i strastvene ljubavi.

Navedene stilove možemo shvatiti kao smjernice razvoja ličnosti u toj domeni ali ne i nešto što nas određuje za cijeli život. Budući da je čovjek podložan promjenama pogotovo ako radi na vlastitom razvoju moguće su i promjene ljubavnih stilova, što možemo shvatiti kao proživljavanje različitih iskustava u životu.

U daljnjim istraživanjima išlo se i korak dalje, a to je kako su ljubavni stilovi povezani s načinom vezivanja (attachment style) na naše partnere. Način vezivanja podrazumijeva emotivnu vezanost za partnera koja više služi tome da partneri ostanu u vezi a ne toliko da budu sretni. Emotivna vezanost se stvara na osnovu fizičkog kontakta kao što smo se u djetinjstvu najviše vezali za osobe koje su nas najviše grlile, brinule se o nama i na taj način omogućile da se osjećamo sigurno i komforno.

Ukoliko su roditelji bili konstantno prisutni i odgovorni, dijete razvija sigurni (secure attachment) način vezivanja. Odrasla osoba sa svojim romantičnim partnerom također razvija siguran način vezivanja i time ima mogućnost ostvarivanja duže veze jer je spremna na konstruktivno rješavanje problema i razgovor. Ovaj način se vezuje uz agape i storge ljubavne stilove.

Za razliku od prvog stila, anksionzni (anxious/preoccupied) način vezivanja se razvio zbog nekonzistentnih ili previše brižnih roditelja i takve osobe najčešće vrlo dramatično doživljavaju partnerski odnos koji im je obično najbitniji od svega u životu. Njihov strah od napuštanja i toga da nisu dovoljno dobri svom partneru navodi ih na konstantno traženje potvrde. Vrlo je prepoznatljivo da je ovaj način blizak ljubavnom stilu manije.

Povučeni (avoidant) ili odbacujući način vezivanja zbog emotivne nedostupnosti ili „malo ima-malo nema“ prisutnosti roditelja u djetinjstvu (može se desiti i da je jedan od roditelja umro), postaju samodostatni i ne previše prisutni u vezi kao odrasli. Čim se pojave naznake veće bliskosti, skloni su povlačenju da ne bi došlo do prevelikog povezivanja a time i odbacivanja. Nikako ne žele biti ovisni o partneru, a također niti da partner postane ovisan o njemu, pa na svaki način to žele spriječiti. Oni su sretni kad su drugi sretni i ne traže puno od njih. Radije nešto čine za druge ljude, umjesto da to pokazuju emotivno. Kada osjete dublje povezivanje, može se desiti da se neko vrijeme neće javljati da bi se opet razvila neka vrsta distance i oni udahnuli time malo zraka. Vrlo često će najnegativnije ponašanje pokazati upravo s najbliskijim osobama u životu. Lako je za zaključiti da je ovo ponašanje blisko ludusu.

Načine vezivanja je najlakše prikazati na primjeru. Zamislite da je partner u vezi obećao da će se sutradan javiti kako biste obavili neki posao. U dogovoreno vrijeme, poziv se ne događa, već tek slijedeći dan.

Sigurni način vezivanja će takvom partneru javljajući se na telefon postaviti pitanje: „ Što se dogodilo jučer? Zašto se nisi mogao javiti?“ i ako ne dobije zadovoljavajući odgovor na konstruktivan način pokušati riješiti problem i eventualno postaviti granice na takvo ponašanje.

Anksiozni stil će zamišljati sve najgore scenarije, možda čak i otići u detektivsku misiju, misleći kako ga partner sigurno napušta. Kada se partner konačno javi, reagirat će napadom i sumnjama: „ Gdje si bio? Kako si to mogao učiniti? Da ti se nije nikad više desilo!“

Povučeni stil neće ništa posebno reagirati na takvu situaciju jer je to za njega kao da se nije dogodilo.

Nakon uvida u sve ove ego obrasce ponašanja, u mogućnosti smo svjesno sagledati kako se ponašamo u našim partnerskim odnosima i malo pomalo raditi na tome da se oslobodimo dječjih shema i strahova. Rad na odnosu je rad na sebi i vrlo često se u stresnim situacijama budemo vraćali starim obrascima. Poanta je da se tada ne sudimo, nego da se sjetimo sljedeće rečenice: Kako je ptica naučila letjeti? Tako što je puno puta padala!“. Tako odnos dvoje partnera može postati odnos dvije duše koje se međusobno podržavaju a ne dva ega koja međusobno ratuju.

Kada zvuk liječi

Kada nekog pitamo pitanje: „Kako ti je bilo na toj zabavi?“ , često možemo čuti odgovore: „ Ma nije bila baš dobra vibra, otišao/la sam rano doma L“  Ova vrlo jednostavna rečenica pokazuje da je naš nesvjesni um svjestan koje su energije oko nas, da naše tijelo prima različite frekvencije od kojih se osjeća loše ili dobro.

Već u osnovnoj školi učimo da je energija neuništiva, ona samo prelazi iz jednog oblika u drugi, s tijela na tijelo. Danas živimo u jako turbulentnim vremenima, padaju vlade, bankarski sustavi, otkrivaju se razne vrste korupcije, dobivaju otkazi, nije lako ostati priseban u svemu tome.

Zato je vrlo bitno u kom se društvu krećemo, koje riječi koristimo, kako se osjećamo sami sa sobom. Naše misli kreiraju našu stvarnost i isto tako zdravlje u fizičkom tijelu.

Ako su nam misli harmonične i naše tijelo je usklađeno i snažno te smo samim time spremniji za životne izazove.

Kineski znanstvenici su misli pretvorili u glazbu! Kombinirali su podatke o mozgu napravljene EEG-om i magnetskom rezonancom te su dvije vrste moždanih valova pretvorili u glazbu. Visinu i intenzitet tona kao i samog ritma kreirali su uz pomoć računalne analize. “Moždana glazba utjelovljuje rad mozga kao umjetnički rad! „ ,smatraju znanstvenici pa je uz ovo otkriće puno lakše razumjeti vezu između glazbe i mozga.

Poznato je istraživanje dr. Masaru Emota koji je snimao fotografije smrznutih kristala leda izloženih različitim oblicima glazbe. Voda koja je slušala klasičnu glazbu oblikovala je prekrasne kristale dok je voda izložena heavy metalu imala fragmentirane kristale.

Njemački fizičar Peter Hess vođen drevnim znanjima Veda gdje je terapija zvukom jedna od pet osnovnih metoda liječenja, vršio je snimanja djelovanja ozvučenih tibetanskih zdjela na vodu unutar njih. Stvorene su prekrasne mandale koje su se razlikovale samo prema frekvencijama koje ta zdjela proizvodi.

Peter Hess zvučne masaže i zvučne kupke gongovima osim slušnog doživljaja pružaju i kinestetički doživljaj pa se zvuk putem električnih impulsa šalje do mozga. Taj cijeli doživljaj ima za posljedicu da ovakva terapija dovodi klijenta do duboke opuštenosti, stanja svjesnog sanjanja , gdje se budi naš nesvjesni um, odnosno svi oni neiskorišteni kapaciteti našeg mozga.  Klijent ulazi u stanje unutarnjeg mira i osjećaja sigurnosti pa je time spreman na kontakt sa samim sobom, otpuštanje negativnih vanjskih utjecaja nakupljenih u tijelu, negativnih uvjerenja koje nosi te stvaranje novog poretka.  Iz tog razloga su pokrenuta i istraživanja djelovanja zvučnih masaža na ovisnicima o alkoholu i drogama, te se došlo do značajnih rezultata upravo zbog toga što su klijenti povećali svoju unutarnju snagu i izvorno povjerenje u život te se tada lakše nosili s negativnim emocijama i boli još iz ranog djetinjstva a koje su oživljavale u neprijatnim kontaktima s okolinom. Posebnim uređajima vršena su mjerenja varijabilnosti srčanih otkucaja, prije i za vrijeme trajanja zvučne masaže i uočeni su značajni rezultati u njihovoj regulaciji a time i regulaciji krvnog pritiska. Djelovanje zvučnih masaža podiže razinu endorfina u krvi , čime se poboljšava raspoloženje.

Istraživanja djelovanja zvučnih masaža i kupki na probleme s tinitusom su također donijela sjajne rezultate. Zbog svog djelovanja na somatosenzorni korteks, osobe doživljavaju drugačiju percepciju tijela što se posebno uzima u obzir pri radu s osobama nakon moždanog udara.

Sve ovo je dovelo do toga da se prošle godine Peter Hess zvučne masaže uključe kao jedna od terapija na fakultetu komplementarnih metoda u Berlinu i Frankfurtu.

Možemo zaključiti da je već znanstveno dokazano djelovanje terapije zvukom na sve razine čovjeka- fizičku, emotivnu i duševnu, što je jedini način da se zaista postigne njegovo kompletno ozdravljenje i ravnoteža.

Kako ispunjeno živjeti?

U životu sam se imala prilike susresti s različitim iskustvima i tehnikama rada na sebi. Svaka od njih je donijela nešto dobro u moj život i svaka me obogatila različitim iskustvom. I kad sam ih sve prošla shvatila sam da jedino njihova povezanost daje rezultat. Ne može se raditi samo na mentalnoj ili samo na fizičkoj razini jer rezultata neće biti ili će biti polovičan. Čovjek predstavlja cjelinu i mora se kao takav i promatrati.

Kad šetam ulicama grada vidim puno izgubljenih, nervoznih ljudi bez energije. Kolektivna priča je kopanje po prošlosti, kako nam je teško i kako je stalno teško. Glavne teme su politika i odljev mozgova u inozemstvo. Kao da je opće ludilo oko nas, a sve se podrazumijeva da je normalno. Normalno je da je depresija, kriza, da ne možemo uživati.

No postoji i druga strana. Imamo svakodnevni izbor da se odlučimo na nešto drugo. Nedavno sam čitala knjigu gdje Neale Donald Walsch postavlja četiri osnovna pitanja čovječanstvu:

Tko sam ja?

Gdje sam?

Zašto sam  ovdje gdje jesam?

Što namjeravam učiniti u vezi s tim?

Pitanja nisu nova, samo su stavljena na jedno mjesto radi pokretanja novog razgovora na nivou čitavog čovječanstva. Što mislite što bi bilo kada bi ljudi na facebook-u počeli razgovarati o ovim pitanjima a ne o tome gdje su jeli, šta su kupili i što se novo strašno dogodilo danas? Koliko ste spremni na promjenu? Koliko ste spremni na iznenadne situacije?

Promatram mačku u svom dvorištu: relaksirano sjedi i uživa u pojedenoj hrani, a na prvi podražaj izvana reagira promptno. Spremna je napraviti skok pet metara uvis ukoliko je to nešto što ju interesira. Ugledajte se na mačku, nemojte se pomiriti s tim da budete kao poluoblačno vrijeme, da budete „cool“, da budete poistovjećeni sa sivim i crnim odijelima i ozbiljnim licima koja idu na posao. Nasmijte se suncu, propupalom cvijetu, djetetu na ulici. Budite zahvalni na predstojećem danu i iskustvima koja vam donosi.

Pitate se kako. Imate izbor da promijenite smjer gledanja i da se fokusirate na ono što vas usrećuje. Svakodnevno pratite svoju energiju, svakodnevno promatrajte svoje misli. Um i tijelo su dio istog sustava, vaše misli kreiraju vaše stanje i konačno vaš život koliko god to nevjerojatno izgledalo.

Vrijeme je buđenja, ne ide više po starom, svaki dan se pitajte što napraviti u vezi s tim. Ne birajte samo jedan pristup promatranja sebe. Istražujte! Pitajte se što bi ljubav željela. Što bi ljubav učinila? Što bi ljubav dala?

Ne zadovoljavajte se preživljavanjem, živite život! Ne promatrajte krizne situacije kao nešto zbog čega padate u depresiju već kao priliku za samorazvoj, kao priliku da vidite što još trebate promijeniti na sebi i tražite načine kako ćete to promijeniti.

Put je dugačak, ali ako znaš kuda ideš (a to je prema sebi) onda svaki novi uvid bude slađi. Povećava se svijest, uravnotežuje se podsvijest, um nas više ne može odvesti u slijepu ulicu već svaki put osvajamo neku novu dimenziju.

Ponekad se nešto što se čini da je gubitak vremena, a to je šetnja, relaksacija ili neka vrsta terapije pokaže kao dobitak vremena jer umjesto da smo se nastavili boriti s našim umom i teškom mukom obavljali zadatke predali smo svoje muke prirodi i dobili smo novu energiju i puno brže obavili svakodnevni posao.

Niti previše duhovnosti, niti previše psihologije nije dobro, njihova povezanost čini čuda.

Prakticirajte svaki dan promatranje života i samih sebe i to će postati jedno vrlo bogato i ispunjavajuće iskustvo!